The Flaming Lips
Čak i unutar svijeta alternativnog rocka tek poneki bend se izdvaja svojom originalnošću kao što to čine Flaming Lips. Od svojih početaka ovaj američki eksperimentalni rock sastav čvrsto se etablirao kao istinski originalan. Tako The Flaming Lips postaju poznati po višeslojnim aranžmanima i zanimljivim tekstovima, kao i neobičnim nazivima pjesama te prepoznatljivi po vizualno atraktivnim i razrađenim live nastupima, koji uključuju kostime, balone, lutke, video projekcije, složene svjetlosne konfiguracije... Neizostavan dio njihovih atraktivnih nastupa je i veliki „balon“ u kojem frontmena Waynea Coynea publika nosi na rukama. Tijekom 80-ih i ranih 90-ih snimaju nekoliko albuma i EP-jeva, a nakon potpisivanja za Warner Bros. Records ulaze na top ljestvice s hitom „She Don't Use Jelly“ (1993.). Najveće priznanje kritike i publike donose im fantastični albumi „The Soft Bulletin“ iz 1999. i „Yoshimi Battles the Pink Robots“ iz 2002. U svojoj karijeri izdaju ukupno dvanaest studijskih albuma, a uz nekoliko nominacija osvajaju i tri Grammy nagrade, od kojih dvije u kategoriji Best Rock Instrumental Performance. Posljednji studijski album „Embryonic“ izdaju 2009., kada izdaju i obradu albuma "Dark Side Of The Moon" Pink Floyda iz 1973. Surađivali su s velikim glazbenim imenima poput Red Hot Chilli Peppersa, Becka i White Stripesa, a nastupit će na Main Stageu!
Biografija
The Flaming Lips su osnovani 1983. godine u Oklahomi, u S.A.D.-u, a u počecima bend čine Wayne Coyne, Mark Coyne, Michael Ivins te Richard English. Nakon Markova odlaska, The Flaming Lips nastavljaju kao trio i 1986. izdaju album prvijenac „Hear It Is“, kojeg samo godinu kasnije nasljeđuje „Oh My Gawd!!!“. Nakon trećeg albuma „Telepatic Surgery“ (1989.), Coyneu i Ivinsu pridružuju se Nathan Roberts i Jonathan Donahue da bi 1990. izdali „In a Priest Driven Ambulance“. Warner Bros. Records ih preuzima 1991., a već 1992. izdaju „Hit to Death in the Future Head“. Ubrzo Donahauea i Robertsa zamjenjuju novi gitarist Ronald Jones i bubnjar Steven Drozd. Sljedeći album iz 1993. nosi naziv „Transmissions from the Satellite Heart“ te donosi hit singl „She Dont Use Jelly“ koji im osigurava ulazak na top ljestvice. Godine 1995. izlazi njihov sedmi album „Clouds Taste Metallic“, na kojem se ističu singlovi kao što su "Bad Days", "This Here Giraffe," and "Brainville" te 1997. „Zaireeka“ - box-set od četiri CD-a namjenjena da se slušaju istovremeno.
No, pravi uspjeh tek slijedi s albumom iz 1999. „The Soft Bulletin“ koji osvaja i kritiku i publiku. Nakon trogodišnje diskografske stanke, u 2002. godini, iznenađuju s nekoliko novih izdanja, uključujući i novim studijskim albumom „Yoshimi Battles the Pink Robots“. Ovaj album im donosi još veću popularnost i priznanje kritike od „The Soft Bulletina“, a za singl „Approaching Pavonis Mons by Balloon (Utopia Planitia)“ osvajaju i prestižnu nagradu Grammy u kategoriji Best Rock Instrumental Performance. Godine 2005. izdaju „VOID“ video kolekciju, a 2006. svoj jedanaesti studijski album „At War with the Mystics“ koji im osigurava dvije Grammy nagrade u kategorijama Best Engineered Album, Non-Classical te Best Rock Instrumental Performance („The Wizard Turns On... The Giant Silver Flashlight and Puts on His Werewolf Moccasins“). Posljednji studijski album „Embryonic“ izdaju 2009., kada izdaju i obradu albuma "Dark Side Of The Moon" Pink Floyda iz 1973.
The Flaming Lips čine: Wayne Coyne (vokal, gitara, klavijature), Michael Ivins (bas, klavijature), Steven Drozd (klavijature, gitara, bubnjevi) i Kliph Scurlock (bubnjevi).
Diskografija / Studijski albumi
1986. „Hear It Is
1987. „Oh My Gawd!!!“
1989. „Telepathic Surgery“
1990. „In a Priest Driven Ambulance“
1992. „Hit to Death in the Future Head“
1993. „Transmissions from the Satellite Heart“
1995. „Clouds Taste Metallic“
1997. „Zaireeka“
1999. „The Soft Bulletin“
2002. „Yoshimi Battles the Pink Robots“
2006. „At War with the Mystics“
2009. „Embryonic“